NISAM BOG, ALI SVE SAM TI OPROSTILA

Kada si ti umro,

nisam osetila ništa.

strava je izbrojala 26.000 koraka

26.000 milosnih majki sam ti opsovala

zašto

Zašto

ZAŠTO

kada si ti umro,

umro je pomalo i grad naših bludničenja

mesto gde si nepropisno parkirao auto

restoran u kome smo naručivali jedno drugo

kada si ti umro

umro je pomalo i moj kaubojski šešir

gora u kojoj si mi postao planina

umrlo je more u mojim očima

biseri na dnu

ali ne i dno

kada si ti umro

umrli su dani koje si mi obećavao

umrle su tvoje fraze i foliraže

umrle su tvoje šifre i uzrečice

naravno, lepi moj

kada si ti umro

bože moj

kakva sam ja budala bila

verovala sam: sve je stvarno

čak i smrt

kada si ti umro

sve što sam oko sebe videla

bila su samo tela

utegnuta nesrećna zapuštena

istrošena snažna neiskorišćena

žilava bezdušna tela

ti nisi bio ni telo

kada si ti umro

disala sam kao na mesecu

zemlja je bila daleko

ti si bio ispod zemlje

kada si ti umro

gledala sam te na nacionalnoj televiziji

disao si pravilnije od mene

čemu nas je naučila pandemija,

pitala te je provokativno voditeljka

da zastanemo i pogledamo u sebe

u pravu si

oduvek si znao bolje od svih drugih

u svemu uvek bolji

pa i u umiranju

kada si ti umro

zastala sam posred sobe kao posred

podzemnog sveta

slušala sam kroz svoje cerekanje tvoj glas u jutarnjem programu

i mislila:

dobro je, gade,

umro si samo za mene.

AUTOR: Milica Vučković

Leave a Reply

%d bloggers like this: