Njegova su dela prevođena na engleski, francuski, nemački, italijanski, japanski, a u regionu je objavljivan u skoro svim bivšim Jugoslovenskim republikama. Prevashodno pesnik, a onda i publicista, biograf, esejista, romanopisac. Važi za jednog od najtalentovanijih umetnika mlađe generacije. Način na koji Marko Tomaš britko seče stihovima stvara čitaocima osećaj da prolaze kroz svojevrsni emotivni de ja vu. Imali smo priliku da sa njim pričamo o svetovima koji nestaju, o ljubavi i preziru, i ljudima koji u svojim domovima nemaju knjige.
Da li Vam se čini da svetovi u kojima živite nestaju i prečesto bivaju zamenjeni novim ljudima, situacijama čak i realnostima?
Pa uvjeravao sam samog sebe da je tome tako. Time sam često pravdao svoje nesnalaženje. Zatim sam shvatio da je život halucinacija, a stvarnost tek dogovor koja nas drži na okupu i pruža nam iluziju da u potpunosti kontroliramo stvari. Tako da ja samo izlazim iz jedne u drugu halucinaciju. I rekao bih da sam, za sada, u miru s tim. To što se ne snalazim, ne reagiram uvijek kako bi neka konvencija možda predviđala, ne smeta mi ni najmanje.
Čini li Vam se da ljudi ponekada zaboravljaju ko su, svodeći se na uloge ljudi koji žele biti a ne na sebe same kakvi jesu?
Ne čini mi se, ljudi jesu takvi, jednostavno u jednom trenutku života budu primorani pristati na neke stvari i igraju ono što od njih očekuje okolica, a ta se očekivanja grade na osnovu ponovljenih uzoraka našeg ponašanja i ponavljanju određenih radnji i vršenju funkcija. To dovodi do razmjene, materijalne, a o njoj svi ovisimo pa se držimo za to što mislimo da jesmo i što drugi očekuju od nas. Veći dio svog bića tada potisnemo. Onda starimo ogorčeni i umiremo nezadovoljni ostavljajući iza sebe sličan uzorak života. Tako se barem meni čini. A možda sam previše dokon, možda je dokonost dovela do toga da sam razmažen pa vrijeđam poredak koji kakav god da jeste nekako većinu ljudi održava na životu i u mentalno podnošljivom stanju. E, sad, da li je to to, to je druga priča, možda za nekog drugog, ja bih trebao umuknuti.
Autor fotografije: Aleksandra Stojkov
Kako Vam izgledaju domovi porodica u kojima nema knjiga? Ko su ti ljudi?
Ne znam, ne poznajem takve ljude. Moje okruženje je toplinski izolirano osim fasade i zidova i slojem papira izrezanog i složenog u knjige. Kad kažem okruženje govorim o ljudima među kojima se krećem. Ako knjigu vidimo tek kao puki tehnološki proizvod onda je mamlazi mogu nazivati zastarjelom tehnologijom koja više nikome nije potrebna. Ali predmet u kojemu je znanje i proplamsaji ljudske mašte ne može biti prevaziđen. Knjiga je dokaz da se ljudska vrsta pokušava civilizirati. Možda je i stvarnija od stvarnosti same jer smo papirom pokušali ukrotiti maštu, snove, težnje, nade, saznanja i reći sami sebi evo dokaza da to i to postoji, evo, ovdje sve lijepo piše, a sve ljudsko je od riječi i vjerovanja u značenje riječi.
Pesnici su često svedoci vremena u kome živimo. Čemu Vi svedočite?
Vlastitoj zbunjenosti ponajviše. Toliko mi se teško emotivno povezati s općom stvarnošću da mi ne preostaje ništa drugo do psihologizirati i na osnovu mojih intimnih doživljaja pokušati svhvatiti relacije u ljudskoj stvarnosti.
Autor fotografije: Aleksandra Stojkov
Oštar i precizan a opet tako jasan u definisanju zamagljene svesti koja tone pod egzistencijalnim strahom i strahom pred raspadom društva, Vaš roman „Nemoj me buditi“ ostavlja čitaoce nemima nakon čitanja. Ko, koje situacije, dešavanja, šta je probudilo Vas?
Vaspitani smo tako da čak i kada nam se događa osobni raspad mi se nadamo da se propast neće dogoditi širem društvenom kontekstu, vjerujući da će to na neki način ublažiti posljedice naše kataklizme i da se možemo nadati da ćemo se vratiti u tu i takvu stvarnost koju preziremo ali koja je ipak jedini garant da naša svijest nije potpuno skliznula u kaos iz kojeg nema natrag i koji će postati ništavilo i prije onog konačnog. Ne znam jesam li budan, zapravo. Nemam se iz čega niti u što probuditi a da to čini nekakvu veliku razilku. Ali osjetljiv sam na prizore patnje i nesreće pa čak i kada su direktni produkt ljudske gluposti a samim tim i kazna za istu. Sve me to uznemirava. I ključno pitanje jeste kako da čovjek bude istinit pred sobom i pred drugima, jer jedino tako je stvaran. Ne mogu nikako da prihvatim cijeli obrazac naslijeđene nesreće, one koja se prenosi kao tobožnji usud s koljena na koljeno. Ništa je to nego konstrukcija na koju smo pristali jer osim nesreće naslijedili smo i navodno znanje kako da se nosimo s istom. Ja nemam vjekovnih neprijatelja niti prirodnih saveznika. Nemam ni težnje koje idu uz to. Od tih težnji je sačinjena ambicija koja je najprimitivnije pogonsko gorivo u čovjeka. Kao malo nadaredniji majmuni time samo želimo sebi i svom potomstvu obezbjediti navodno što sigurniji zaklon od nepogoda koje takav mentalni sklop vrebaju odsvuda. Tužan sam zbog stanja u kojem je čovječanstvo, ali i takav želim slaviti život. Život je čudesna pojava. Pogledajte samo kako se jedan virus bori za održanje, što je sve u stanju poduzeti.
U vreme velikih kriza, šta u društvu izlazi na površinu, šta preovladava? Šta Vam smeta kad otvorite socijalne mreže i medije?
Vanredna situacija je umnogome kao ratno stanje. Mnogi pokažu svoju pravu prirodu. Ljudi cinkare jedni druge. Sociopati elminiraju demokratske mehanizme. A onda nas ubjeđuju da se moramo patiti za naše dobro. A nadaju se da ćemo se brzo u potpunosti naviknuti na takav društveni model da nećemo ni primijetiti da je vanredno postalo redovno stanje.
Pa eto, neki se odluče sakriti na televiziju. Misle da će tako ubijediti nekoga da su oni rješenje a ne i uzrok kaosa. To su primati koji bi trebali biti daleko od upravljačkih poluga bilo kojeg društva. Njih pokreću silnice jedne umnogome lažirane povijesti jer drugačijeg sadržaja nemaju. Takvi nas stalno vuku u propast jer nas drže na jednom istom mjestu pa nam rješenja stalno izmiču, uvijek smo korak iza mogućeg istinskog prosvjećenja i napretka. Takvi jedva čekaju vanredne situacije. Vole zavoditi red. Scenografija tada postaje savršena za procvat njihove patologije. Previše dominiraju takve njuške, to mi smeta. Vanredna situacija je umnogome kao ratno stanje. Mnogi pokažu svoju pravu prirodu. Ljudi cinkare jedni druge. Sociopati elminiraju demokratske mehanizme. A onda nas ubjeđuju da se moramo patiti za naše dobro. A nadaju se da ćemo se brzo u potpunosti naviknuti na takav društveni model da nećemo ni primijetiti da je vanredno postalo redovno stanje. Kada je ova situacija u pitanju na ovim prostorima imamo dovoljno stručnjaka za još uvijek javno zdravstvo i oni su jedini ljudi koje treba slušati. Ako određene sredine nije zapala nesreća da su i na tim mjestima stranački uhljebi ili ljudi koje je izludio jedan neostvareni diktator. Patološka stanja su prijelazna i mogu biti i kolektivna, na žalost. Pokazuje nam to i kolektivna psihoza i strah koji svi osjećamo u ovoj situaciji.
Ko je Marko Tomaš kada voli?
MT: Taj mi se dopada jer ima svrhu i samim tim životni obzori su mu jasni. Makar i tu je previše sklon prerevolucionarnim zahvatima za jedan običan mali život. Sve mu se čini mogućim i na sve je spreman. Doduše, takav je i inače. Valjda zato jer u tome miriše nešto što liči na slobodu.
Nemoj se zaljubiti u mene
Nijedna ljubav nije pomakla planine
A noć će uvijek vonjati na kafanu
Ubojice neće položiti oružje
Proljeće će izbiti iz neba i zemlje
Rijeka će ostati rijeka
Nekoj drugoj mladosti
Mostovi će imati drugačija imena
Živjet ćemo i voljeti se surovo
I ništa neće promjeniti
način na koji smo usamljeni
Sadržaj ili ambalaža?
I jedno i drugo.
Filozofski, pesnički, književni pravci i inspiracije?
Volim se igrati klišeima. Svugdje se katkad ukažu rješenja. Nadahnuće se nalazi posvuda. Pogotovu u načinu na koji se nešto izražava ali i načinu na koji se živi.
Da li nam možete dati definiciju prezira kroz pojave, mesta, delanja, istorijske događaje? Konkretno, šta je u Vama izazvalo prezir?
Mislim da sam o ovome već dosta toga rekao u nekim od prethodnih odgovora. Prezirem ambiciju i agresiju koja je često njezina posljedica.
Da li će na kraju ljubav spasiti svet ili je svet samo romantizovani haos u kom smo prinuđeni da budemo?
Ljubav nam eventualno može pokazati u kojem bismo se smjeru trebali kretati, točnije kuda ići ka spasenju ako je takvo što uopće moguća pretpostavka. A svijet jeste kaos koji na okupu drže vrlo krhki dogovori i relacije. Ti očajnički pokušaji, parafrazirat ću Krležu sada, da opstanemo makar kao bijednici, obični nastavljači neprevaziđenih povijesnih gluposti čine da smo uvijek korak iza dosezanja kakve takve civiliziranosti. Čovječanstvo je i dalje i oduvijek u svojoj suštini barbarsko. Postoje neke ideje kako bi se moglo civilizirati ali nikad ih nismo stigli primijeniti.
Da li ste prvi put javno prozvani da date kritiku na nečije umetničko delo? Dakle, jesu li Bubamare Valentine Broštean pojele neke ljude ili ih bar naterale na razmišljanje?
Prvo, volio bih dobiti tu knjigu pa onda nešto reći o njoj. Ovo što sam uspio pronaći na internetu čini mi se jako zanimljivim. I, da, čini mi se da je ovo prvi put da se od mene traži da eksplicitno iznesem u javnost svoje mišljenje o nečijem umjetničkom djelu.
I za kraj, ukoliko Vas zamolimo da javno isprovocirate nekog od kolega ili javnih ličnosti Srbije i Balkana (šala, zamerka, opažanje, sarkazam ili samo prijateljsko prozivanje) ko bi to bio i šta biste mu rekli?
A ha, evo za druga Borisa Mladenovića pitanje kad će novi album Jarbola, a Vladimiru Kolariću upozorenje da ćemo kad tad napraviti onu knjigu koje se toliko plaši.
Autor fotografija: Aleksandra Stojkov
